U zagrljaju paklenog andjela
U dijelu mog srca,onog tamnog ma zapravo onog najcrnijeg stojis ti…
Ti ljubavi koji si mi pokazao opasnost,brzinu,moc…
Tvoj pogled je pun pozude,
tvoj dodir pun grubosti,
tvoje usne pune otrova…
Sreli smo se i bilo je nestvarno kao dodir tame i svjetlosti…
Bilo je tako magicno,tako pogresno…
Manje od noci bilo je potrebno da preplavis moje misli,
zarobis moje snove,
osvojis moje tijelo…
Kao opijena budila se samo zbog tvog pogleda,
zivjela zbog boje tvog glasa,
udisala miris tvog nemirnog tijela…
Moje si prokletstvo…nemir…oluja mojih mirnih dana..
Imas snagu najsnaznijh i moc najmocnijih…
Znas li ljubavi kako je razmisljati o nekome ko te ne zasluzuje a radovati se jednom osmjehu i zivjeti za poneku lijepu rijec?
Znas li ljubavi kako da krenem dalje sa istinom da te ne mogu imati i zivjeti s tim da jednostavno ja nisam ta i ti nisi taj?
Ne,ne znas nikad ti nisam rekla, nisam ti priznala ono sto osjecam za tebe…
Nisam imala pravo da osjecam bilo sta jer si njen, oduvijek si i bio…
A nek’ mi oprosti i Bog i ona al’ nisam znala da ti odolim,kako odoljeti tim zelenim ocima,tom savrsenom tijelu toj prljavoj dusi… i neka mi oproste al’ se ne kajem…
Ne kajem se zbog onih nasih noci ukradenih od vjecnosti, ni zbog toga sto sam tvoja mimo zakona postala…
Ne bole me uspomene…
Ne zelim ti zlo sve najljepse nek’ ti zivot donese,
nek ti donese neku koju ces voljeti..
Al’ ipak ljubavi zelim ti da se probudis usred noci s mojim likom u mislima,
da i ti zazalis za razlicitim sudbinama,
i da priznas da sam najbolja koju si mogao imati…
